Tuga kao prijatelj: kako nas vodi kroz promjene i gubitke
Tuga je u zadnje vrijeme vrlo često sa mnom, kao moj vjeran drug. I drago mi je da je tu. Nekoć je nije bilo. Nekoć sam mislila da moram biti jaka, a suze su za slabiće.
Tuga je nekako dospjela na listu onih “loših”, uglavnom nepoželjnih emocija. Izbjegavamo je ili se bojimo, a tako je dobro da je imamo na raspolaganju. Tuga je jedna prekrasna emocija koja nam pomaže prevladati gubitak. Nosi u sebi moć transformacije, otpuštajući ono staro što nam više ne treba i stvarajući mjesta za nova poglavlja u životu. Jedino sigurno i stalno je promjena, a tuga nam pomaže da prođemo kroz nju.
Sjećam se kada sam prvi put dozvolila sebi da budem baš tužna i da podijelim tu tugu s drugima. Bilo je to prije dvije godine kada su mi baka i deda bili jako bolesni, a ja sam se s tim teško nosila. Pretpostavljala sam da slijedi promjena, da će me dvoje meni jako važnih ljudi uskoro napustiti. Sjećam se da sam se pokušavala pripremiti na tu promjenu, ali većinu vremena bila sam jako ljuta. Tog jednog dana na edukaciji iz geštalt psihoterapije pričala sam svojoj grupi i treneru o toj ljutnji, kada se odjednom pojavila tuga. Ljutnja često skriva tugu, i obrnuto. Inače nisam plakala pred drugima, ali ovaj put se nisam zaustavljala. Pustila sam tugu da teče i da je svi vide. Moja grupa mi je bila prava podrška i, nakon procesa, osjetila sam se više povezano s njima. Da, tuga je još ljepša kada se može dijeliti s drugima. Otapa nas, skida naše maske i povezuje nas na iskrenoj razini. Tuga nam pomaže da budemo autentični.
Baka i deda otišli su ubrzo nakon toga. Prvo baka, a tri dana nakon nje i deda. Bila sam jako bliska s njima i bojala sam se gubitka. Do tada sam imala sreće da se nisam susrela s gubitkom bliskih ljudi i nisam znala što me čeka. Bilo je teško, ali sada sam uz sebe imala nekoga tko mi je mogao pomoći prebroditi taj gubitak. Imala sam tugu.
Kada sam došla u kuću bake i djeda nakon što su otišli, nikad mi se nije činila manjom. Imala sam osjećaj da sam u kazalištu nakon predstave: glumci su otišli, a radnici raspremaju pozornicu. Kraj jednog poglavlja. Uzela sam kutiju sa slikama, tuga me obgrlila kao dragi prijatelj koji me štiti i dopušta mi da se sada, u ovom trenutku, bavim onim što je jedino važno, otpuštanjem. Gledala sam slike dva bogata života iz kojih sam na kraju i ja potekla. Zahvalna sam što je tuga bila sa mnom, što mi je pomogla pripremiti se da idem dalje, bez dvoje ljudi, ali u miru i s njima zauvijek u srcu.
Danas je tuga često sa mnom… Zahvaljujući edukaciji za geštalt psihoterapeuta prolazim kroz mnoge promjene, vrlo česte i intenzivne. Tuga je tu da mi pomogne napraviti mjesta za novo. Osim toga, inspirira me da pišem. Rijetko pišem kad sam sretna pa su moji tekstovi puni tuge. Sviđa mi se to. Kad joj dopustim da me vodi, često me iznenadi ono što sam napisala. I to je još jedan način kako upoznajem sebe i otpuštam ono što mi ne treba.
Tuga će nam kroz život često pokucati na vrata. Jesmo li joj spremni otvoriti? Često joj ne otvorimo jer se bojimo onoga što nam nosi. Ako otvorimo vrata i pustimo je, vidjet ćemo da nam nosi vrijeme koje nam treba i koje je samo za nas. Mi odlučujemo hoćemo li ga provesti sami ili u društvu, i u kojoj mjeri. To vrijeme nam je potrebno da presložimo stvari i da vidimo u kojem smjeru želimo dalje ići. U tuzi smo jako ranjivi, a u toj ranjivosti rađa se neko novo ja, s novom snagom i hrabrošću kročiti dalje nepoznatim putevima.
Tuga nas uči kako biti prisutni i povezani sa sobom. Kroz geštalt psihoterapiju, možemo naučiti primijetiti te osjećaje i nježno ih pratiti, dopuštajući sebi rast i unutarnju slobodu. Ponekad je dovoljno samo stati i oslušnuti – i dopustiti da tuga bude naš vodič.
Imaš li pitanja ili želiš dogovoriti terapijski susret? Slobodno se javi, tu sam za tebe:
