Razumijevanje srama
Čovjek da bi razumio sebe i drugog čovjeka, prvenstveno treba razumjeti svoje emocije. Vrlo je česta predrasuda da je čovjek ‘podijeljen’ na dva dijela: na intelektualni i osjećajni dio, pri čemu je intelektualni dio racionalan i stoga je ispravan, a osjećajni dio je iracionalan. Ono što se događa jest da to dovodi do svojevrsnog rascjepa unutar čovjeka jer želi dati prednost racionalnom dijelu, a potisnuti ovaj iracionalni. Emocije se često doživljavaju kao nešto protiv čega se treba boriti, što treba potisnuti jer će nas u suprotnom preplaviti (Milivojević, 2000).
Sram je socijalni osjećaj koji nas uči granicama i socijalno prihvatljivom ponašanju. Pojavljuje se već u djetinjstvu i povezan je s potrebom da budemo prihvaćeni, a u adolescenciji se intenzivira zbog društvenih i tjelesnih promjena. Zdravi sram pomaže prepoznati granice i samoprihvaćanje, dok toksični sram može voditi izbjegavanju socijalnih situacija i niskom samopouzdanju. Bihevioralno se očituje kroz crvenilo, spuštanje pogleda, izbjegavanje kontakta ili bijeg iz situacije. Psihoterapija pomaže razlikovati sram od osjećaja inferiornosti, preispitati vrijednosti i naučiti razliku između sebe i svog ponašanja. U geštalt psihoterapiji fokus je na iskustvu srama u sadašnjem trenutku s psihoterapeutom, čime klijent može preispitati naučene zabrane i otpustiti ih.
Kada razmišljam o razlici između zdravog srama, toksičnog srama i besramnosti, kao primjer mi dolazi audicija za pjevača. Osoba odlazi na audiciju uvjerena da dobro pjeva, međutim, žiri koji bira pobjednika ima drugačije mišljenje. Osoba sa zdravim sramom vjerojatno će osjetiti nelagodu kada čuje negativnu kritiku žirija, ali to neće utjecati na njezinu sliku o sebi, shvatit će da možda pjevanje ipak nije najbolji izbor karijere i istraživat će nove mogućnosti. Osoba koja ne osjeća sram, negativne kritike neće uvažiti i nastavit će odlaziti na audicije uvjerena da će naći istomišljenike o svom glasu i sluhu. Osoba koja osjeća infantilni ili toksični sram, kritike žirija doživjet će kao napad na vlastitu osobnost, kritika će ga duboko raniti i vjerojatno više neće pjevati ni pod tušem. Druga varijanta osobe koja osjeća toksični sram bila bi da se osoba neće niti usuditi otići na audiciju, iako realno možda i ima prekrasan glas. I inače u životu propuštat će prilike od straha da bude izložena i tako suočena s onime u što vjeruje da kod nje ne valja.
Iako ne spada u skupinu primarnih emocija i nastaje kroz društveno i odgojno uvjetovanje, sram je vrlo snažna emocija i vrlo ju je neugodno osjećati. Ono čega se sramimo želimo izbjeći pod svaku cijenu, što sramu dodatno daje na snazi. Sram ‘živi’ u dubokim i mračnim mjestima i ne voli se pokazivati na svjetlu. Ako osoba ima puno toga čega se srami, ako je bila jako supresirana tijekom odgojnog razdoblja, njezin svijet će biti jako skučen jer, da bi izbjegla sram, izbjegavat će situacije koje bi ga mogle potaknuti. Možemo zaključiti da osjećanje srama jako utječe na kvalitetu života, odnosno, u većoj mjeri je narušava.
Psihoterapijski rad na sramu nije jednostavan i lagan proces. Potrebno je puno vremena, podrške i povjerenja kako bi osoba pogledala tamo gdje toliko dugo sklanja pogled. Moguće je da će osoba izbjegavati dolaziti na terapije, međutim, ako bude ustrajna, kroz odnos s terapeutom može uočiti da to čega se je sramila je zapravo nešto što je falilo da bi se osjećala kompletnijom i time zrelijom i sigurnijom u sebe.
Imaš li pitanja ili želiš dogovoriti terapijski susret? Slobodno se javi, tu sam za tebe:
