Odnos ili zašto mislim da je psihoterapija važna
Iskreno, da me put nije odveo na edukaciju iz geštalt psihoterapije, sumnjam da bih otišla na individualnu terapiju. Tada, lagano gazeći prag tridesete, mislila sam da je moj život posložen i da sam dobro. Jest da je bilo povremenih, pa sve češćih osjećaja praznine, nedostatka smisla i motivacije, onaj tihi glasić koji dovodi u pitanje koliko sam stvarno dobro. Morala sam biti dobro, za mene nije bilo drugog izbora pa sam taj glasić naučila uspješno ignorirati. Ipak, kako su godine prolazile, bilo mi je sve teže lagati si.
Sjećam se kako sam na prvoj edukacijskoj radionici, kada su nas voditelji upoznavali s planom i programom edukacije i navodili primjere što sve možemo očekivati, pomislila: “Pa što ću ja raditi četiri godine… ja sam sve riješila!” Simpatično mi je kad se toga sjetim jer sam vrlo brzo uvidjela da nisam baš puno toga riješila ni posložila. I na neki čudan način, to mi je donijelo veliko olakšanje. Onaj tihi glasić u meni konačno je odahnuo, netko ga je čuo i dao mu nadu.
Sljedeći izazov koji se pojavio, a s kojim se i danas često susrećem jest nestrpljivost. U početku, kada počinju izlaziti na površinu potisnuti nesvjesni materijali, osjećaj je poput vožnje vlakom smrti kroz neku nepoznatu, novootkrivenu zemlju čudnih ljudi i pojava. Vrlo je uzbudljivo i zanimljivo, a kako moram biti dobro, po glavi mi se vrtjelo samo kako to riješiti. Često sam znala reći: “Ok, sad to vidim, jasno mi je da je tu, kako se to makne?!” Simpatično mi je i kad se toga sjetim.
Iz mog iskustva, put samospoznaje i samoprihvaćanja je dug i zapravo cjeloživotni proces, što ne znači da smo zauvijek zaglavljeni u istim problemima. Kako se podiže svjesnost, mijenja se naš pogled na svijet, na situacije, na nas same i na našu okolinu – i to je vrlo uzbudljiv proces koji donosi sigurnost, odgovornost, slobodu i osjećaj da upravljamo vlastitim životom, da ga možemo oblikovati onako kako nam odgovara. Mislim da je to velika vrijednost.
Spomenula sam već svoju nestrpljivost. Prema drugima imala sam gotovo beskrajno strpljenje, ali sebi to nisam uvijek dopuštala. Često radimo drugima (nesvjesno) ono što nam je samima nedostajalo. Znala sam da je proces dug i da traje i da si trebam dati vremena, ali iznutra sam se uvijek gurala da idem brže. Tako sam se našla na dodatnim edukacijama i radionicama, susretala se s raznim tehnikama i alatima koji su obećavali brže rezultate. I da, sva ta iskustva su mi vrlo vrijedna – proširila su moje znanje i razumijevanje, obogatila moj život i rad. Često sam pomišljala: “Što se toliko dugo mučim s terapijom ako postoji neko brže i jednostavnije rješenje?!” Iskreno, često sam se ljutila na svoje iskustvo i na sebe jer mi toliko dugo treba. A treba koliko treba. Svi smo mi jedinstveni i jedinstven je način na koji smo ranjeni.
Odnos kao temelj psihoterapije
Ono što me uvijek vraća na vrijednost geštalt psihoterapije, a što mi nedostaje u ovim “brzim” tehnikama i metodama jest ODNOS. Odnos s mojim psihoterapeutom, mojom geštalt grupom i našim trenerima jest ono što je za mene hranjivo i što me “liječi”. Odnosi su mi potrebni da se u njima ogledam. Kada malo razmislite, možemo li mi zaista spoznati sebe izvan odnosa? Koliko god se ja pokušavala uvjeriti u suprotno, iskustvo mi je pokazalo da mi je potreban odnos. Odnosi svakako mogu biti izazovni, ali u njima se vidim i to mi daje priliku da rastem.
Ako smo kao djeca na bilo koji način ranjeni u odnosima s roditeljima ili skrbnicima, ono što nam treba je barem jedan zdrav odnos koji će nam biti podrška – iz kojeg ćemo dobiti nešto što možda nikada nismo dobili: razumijevanje, toplinu, nježnost ili jednostavno nekoga tko nas sluša i tko je tu dok učimo plivati kroz divlju rijeku našeg nesvjesnog. Ponekad je to teško primiti. Često sam se znala vrpoljiti na fotelji kod mog terapeuta i pitati se koliko traje taj sat jer nisam navikla na toliku pažnju i podršku.
Svaki odnos treba graditi i s vremenom ta pažnja i podrška stvore povjerenje da mogu biti i pokazati ono što jesam, ono što sam se godinama bojala pokazati i što sam gurala negdje duboko u sebe da nitko ne vidi. Ti momenti ranjivosti su ljekoviti: trenuci kad me netko zaista vidi, ne osuđuje i prihvaća. Oni su značajni jer kroz njih učim voljeti i prihvaćati sebe. Ti momenti su mogući jedino u odnosu izgrađenom na povjerenju i prihvaćanju.
Geštalt pristup i važnost psihoterapije
U geštalt psihoterapiji odnos je ključan za iscjeljenje jer kroz zdravi odnos s psihoterapeutom doživljavamo novo iskustvo koje nas postupno mijenja.
Imaš li pitanja ili želiš dogovoriti terapijski susret? Slobodno se javi, tu sam za tebe:
