Čuti sebe: prvi korak prema balansu i unutarnjoj slobodi
U geštalt psihoterapiji često koristimo pojmam “čuti sebe”. Što to zapravo znači, zašto se često ne čujemo i kako to možemo promijeniti?
U današnjem vremenu prosječna osoba zatrpana je obvezama, što poslovnim, što privatnim, a možda jedini trenutak u danu kada ostaje sama sa sobom često je pred spavanje, zatrpana TV sadržajem ili vlastitim mislima.
Čini mi se da nam je ponekad zgodno ne čuti sebe, jer ako se zaista oslušnemo, vrlo je vjerojatno da ćemo trebati napraviti promjene. Prilagoditi odnos prema obvezama i okolini kako bismo bili zadovoljniji, a tu se često javljaju otpori, navike i uvjerenja koja ne znamo kako promijeniti. Često nas prati osjećaj da će se sve urušiti ako nešto promijenimo.
Vrlo često bježimo od sebe jer nam je teško vidjeti vlastito nezadovoljstvo, a nemamo vjere da možemo nešto promijeniti. Želja za promjenom ponekad se osjeća kao prisila.
Zašto je to tako? Kada zamišljamo promjenu, ona je obično velika i nakon nje bi nam život izgledao potpuno drugačije, a to je obeshrabrujuće i ostajemo na mjestu. U osobnom razvoju i upoznavanju sebe nema potrebe za žurbom. Mali koraci su ono što nas dovodi do promjene – toliko mali da na kraju ni ne znamo kako smo došli do tamo. Samim priznavanjem onoga što jest, dolazi olakšanje. Ako ostanemo uz nezadovoljstvo ili ono što nas tišti, rješenja se počinju otvarati. Negiranje problema troši puno energije – priznavanjem onoga što jest, ta energija nam je na raspolaganju za nešto novo.
Što ćemo dalje s tim novim prostorom, hoćemo li zakoračiti ili ostati još malo u starom, odluka je na nama. Ako nam nedostaje hrabrosti, možemo istražiti koji resursi su nam potrebni da bismo spremnije krenuli u novom smjeru. U ovom procesu možemo si dati vremena, biti s nelagodom i anksioznošću koju promjena nosi, biti blagi prema sebi i ići tempom koji nam odgovara.
U svijetu koji putuje 100/h, možete li si dopustiti usporiti?
Moj način funkcioniranja većinu života bio je ići 100/h, ponekad i brže. Imala sam osjećaj da tako treba, jer kako ću drugačije sve stići? Bila sam ponosna kada bih cijeli dan bila aktivna i u pokretu, a odmor mi je bio najdraži kad bih se do kraja iscrpila i onda jedan dan ležala u krevetu. Tada u tome nisam vidjela nikakav problem, ali sada kao geštalt terapeut, postavila bih tadašnjoj sebi pitanje: “Što bi se dogodilo da usporiš?”
Tada bi me to pitanje vjerojatno naljutilo i racionalizirala bih odgovor, drugim riječima, branila bih se. Da, tada mi je nezamislivo bilo usporiti. Nakon osobnog iskustva s geštalt psihoterapijom, mnogo se toga promijenilo, iako mi i dalje ponekad bude izazovno.
Otkrila sam da je moj prirodni tempo vrlo spor i da cijeli život pokušavam ubrzati jer mislim da ću inače zakasniti sa svime. Kao dijete, dok sam još živjela svoju sporost, često sam od svoje obitelji čula : “Kako ćeš ti živjeti?” -mala, naoko nevina rečenica koja je ostavila trag. Sada znam da to nije realno. Ne možemo se svi utegnuti u iste okvire i živjeti po istim općenitim pravilima. Ako pokušavamo, vjerojatno ćemo nagomilati nezadovoljstvo i frustraciju, a nećemo postići ništa više nego da smo u balansu sa svojim prirodnim tempom.
Sjećam se jednog našeg trenera na edukaciji iz geštalt psihoterapije. Bio je nevjerojatno spor i mekan u pristupu, ali smo sve stigli i ja sam mnogo naučila iz tog iskustva.
Ako osjećate da vam je teško usporiti ili “čuti sebe”, geštalt psihoterapija može biti prostor u kojem sigurno istražujete vlastiti tempo, oslobađate se nametnutih očekivanja i vraćate kontakt sa sobom.
Moji dani sada izgledaju puno drugačije. Polagani su i često se dogodi da ne napravim ništa od onoga što bih “trebala” ili “morala”. Prije bih se krivila, a danas mogu reći: u svijetu koji juri 100/h, ne raditi ništa je ogroman posao.
