Pusti

Ne pitaj me zašto plačem…
Nekad na to odgovora nema…
Ne pitaj, ne analiziraj, samo pusti…
Pusti da slana rijeka učini što treba.

Ne pitaj me što mi jе,
Ponekad ne znam to ni sama.
U svijetu u kojem sve je ime,
Pusti mi tu jednu manu da ne znam što je.

Pusti da me note taknu i pokrenu,
Pusti da se raspadnem u kaosu.
I dok svaka mi stanica pleše u beskraju,
Odlazi negdje i nađe istinu.

Ne trebam te da me tješiš
Samo mi tvoje rame treba,
Ili toplo krilo koje mogu napunit suzama.

Znaš li da svaka suza progutana, noću me obuzima i tu je, stalno mi za petama?
Sad je zovem noćnim morama.
U tvome krilu bih se spasila…

Znam…
Znam da suze moje tvoje krilo pekle bi.
Znam da ne možeš to izdržati.
Možda tvoja noćna mora stvarnost postala bi.

I što ću nego da odem, negdje, u neki drugi svijet, bolji, gdje suze ne postoje. Gdje noćne more su urbane legende ili teorije zavjere.
Gdje ne osjećam ništa i sve savršeno je.
Gdje ne treba mi tvoje rame, ni krilo.

Sama mogu sve.