Kratka filozofija puštanja
– Zašto ne zapišeš ono što te muči?
– Hm, možda zato što ne znam što me muči… Zamotana sam u klupko… ali ne ono koje kupiš pa je lijepo zamotano pa kako ga koristiš ono se odmotava dio po dio, bez otpora, jednostavno klizi… ne… Zamotana sam u klupko raznih ostataka, raznih vrsta i boja konaca, vune i tkanina… a i ostalih materijala. Ne znam gdje je početak i kraj. Uzmem jednu nit i pokušam je izvući, a cijelo klupko kao da se stisne i ne dozvoljava mi da je iščupam… I još se jače zapetlja… To je najgore…
– Zvuči kao Sizifov posao… Što ti treba?
– Treba mi pomoć, treba mi vjera… Trebam vjerovati da nekako mogu otpetljati to klupko, da ima nade za mene da se posložim. To je ono što me muči – vjera…
– Onda si na dobrom mjestu – nasmijao se i opipao bijeli ovratnik na vratu kao da se želi podsjetiti da je autoritet po pitanju vjere.
Odrasli su zajedno na jugu. Bili su najbolji prijatelji dok on nije osjetio poziv i otišao u Vatikan u sjemenište. Tada joj je to bilo teško za shvatiti, a sada još teže. Upisala je fiziku i astronomiju na La Sapienzi u Rimu i objavila nekoliko desetaka znanstvenih članaka.
– Ne razumiješ, nisam došla zbog religije. Odrasla sam s njom i odbacila je. Pa sjećaš se svih naših rasprava – nasmije se i trkne mu koljeno – ne mogu vjerovati u mitologiju… Trebao mi je smisao, a nema mi smisla ako nešto ne mogu racionalno objasniti.
– I zato se zapetljaš u klupko – ponovno se nasmijao i zavalio u naslonjač.
– Kako to misliš?
– Kako ti misliš da cijeli svijet i cijeli svoj život možeš racionalno objasniti?
– Pa jednostavno, postoji uzrok i posljedica. Sve što se dogodi ima te dvije varijable… I to je to.
– Vidim, dobro ti ide…
– Nemoj me zafrkavati… Ne znam što da radim…
– Dopusti mi da se poslužim mitologijom – namigne joj i primakne se bliže – U početku stvori Bog nebo i zemlju…
– Hej! Stvarno nisam raspoložena! – reče mrko i skoči sa stolca kao da ju je nešto ubolo.
– Heeej, imaj malo vjere u mene… Molim te, sjedni… – pogledao ju je i nasmijao se tako blago da je, uz osmjeh, sramežljivo spustila glavu i ponovno sjela – Ok, neću te gnjaviti citatima, ionako su ti već poznati… Ono što sam htio reći jest to da je mitologija koja ti toliko smeta samo priča, slikovit izraz nečega ljudima teško objašnjivog, božanskog. Kada pogledaš mit izvan slikovitog značenja možeš uočiti da opisuje nešto što se stalno događa na više razina, na mikro i makro, u Svemiru i u nama.
– Smiješan si!
– Možda, ali poslušaj me dalje… Tvoja trenutna situacija identična je početku Knjige postanka.
Zakolutala je očima i pogledala u stranu
– Baš me zanima – rekla je neuvjerljivo.
– Na početku Knjige postanka opisuje se kaos stvaranja. Bili su nebo i zemlja i bila je tama, kaos. Veliki prasak! Kao i kod tebe – u tvojem biću trenutno se pojavila tama, ili klupko kako ti kažeš, kaos. U oba slučaja nema razlikovanja, ne znaš što se događa i ne znaš što se može dogoditi jer ne vidiš, tama je. I reče Bog: Neka bude svjetlost! Ako se prepustimo kaosu, ako vjerujemo, pojavit će se svjetlo, a kada se pojavi svjetlo, pojavit će se i sljedeći korak.
– Ako se prepustimo kaosu… To zvuči zastrašujuće…
– Da, jer čovjek ima nešto što ga razlikuje od ostatka živog svijeta. Um. Dopusti mi da te ovdje navedem na još jedan mit, onaj o iskonskom grijehu. Adam i Eva živjeli su u skladu sa svime što postoji dok ih zmija nije navela da jedu sa stabla spoznaje. Ako mene pitaš ovdje se rodio um. Um nas želi uvjeriti da smo sami, goli, prepušteni sami sebi i da je teško, da je život kompliciran. U tvome slučaju, tvoj um pokušava razlučiti niti u klupku, jednu po jednu, a to je teško i može trajati dovijeka, a da i dalje ne dobiješ odgovore koji ti trebaju, za kojima tragaš. Um nema kapacitet za spoznaju, um analizira i time smanjuje na male nepovezane komadiće, ili je ovo ili je ono, umu ne može biti oboje. A sve je povezano, sve je jedno.
– Hm… Ne znam što bih rekla… Nije mi potpuno besmisleno ovo što pričaš – rekla je zamišljeno – I koja je Vaša preporuka doktore? – pokušala se humorom izvući iz dubine u koju je upala dok je slušala Angela.
– Nemoj slušati um. Nauči ga istini. Sve je povezano, nismo nikad izašli iz Edenskoga vrta, samo živimo u iluziji da jesmo, živimo u iluziji da smo sami. Bog nas nikada nije napustio jer smo jedno s njime. Kako bi nas mogao napustiti?! Nauči um da vjeruje, nauči ga da se pusti. Sada si u kaosu… Super! Kaos je početak stvaranja. Pia, vjeruj i pusti se.
– Vjerovati… možda… nekako čak osjećam da oduvijek vjerujem… Pustiti se… uh… to je najgore!
