Mirovanje kao dar: zašto pauze nisu slabost

Osjećate li se ponekad kao da stojite na mjestu i nigdje se ne pomičete? Kao da ste u nekom vakuumu u kojem se ništa ne događa? Kako se osjećate na tom mjestu?
Moram priznati da meni to stvara frustraciju. Ovi vrući ljetni dani još više pojačavaju taj osjećaj. Sve je nekako usporeno, nemam volje, osjećam da stojim – i da to tako ne bi trebalo biti. Vrtim ta razmišljanja već neko vrijeme i osjećam se sve gore. Imam ideju kako bi moj život trebao izgledati, a ne znam kako da tamo stignem.

Nalazim se s dobrim prijateljem i ne znam što odgovoriti na pitanje: „Kako si?“
Ne mogu reći da sam loše, ali nisam ni dobro. Teško mi je priznati stvarno stanje stvari. Teško mi je otvoriti se i reći da stagniram i da me to frustrira. Radije bih skrenula na neku „light“ temu, a onda shvatim da me zapravo sram. Kao da, ako stojim, nešto sa mnom ne valja – i ne želim da to drugi vide, pa čak ni bliski prijatelji.

U tom trenutku pojavila se misao koja mi je došla kao melem na ranu: misao o proteklih godinu dana. U tom razdoblju napravila sam velike poduhvate, pomicala svoje granice, stvorila prostor za rad, privodim kraju dvije edukacije, upisala sam novu, puno sam radila.
Je li onda ova stagnacija zapravo nešto dobro? Je li to uopće stagnacija ili je ja samo tako doživljavam?

Dugotrajna stagnacija može biti znak da potražimo pomoć i istražimo što nas drži na mjestu. U ovom mom slučaju – a vjerujem da će se mnogi prepoznati – riječ je više o mentalitetu u kojem živimo. Društvo stalno traži još: dalje, bolje, više. Zato stagnacija odmah postaje upitna. Iako moja traje tek nekoliko tjedana, osjećaj je kao da traje zauvijek.

Upravo tu pomaže svjesnost – a upravo je svjesnost temelj geštalt psihoterapije. Kada sam svjesno pogledala proteklu godinu, isključila sam naučeni program koji viče „s tobom nešto ne valja“ – i odmah sam osjetila olakšanje. Umjesto da ovu pauzu doživljavam kao frustraciju, mogu je gledati kao poklonjeno vrijeme za odmor i preslagivanje. Vrijeme mira i tišine u kojem mogu čuti sebe i iz toga planirati daljnje korake. Pojavio se izbor, što je također jedan od važnih principa u geštalt psihoterapiji.

Nije li to zapravo zdravo?

Koliko često radimo stvari samo zato što se od nas očekuje, strepeći od toga da stanemo jer – što onda? A upravo kad stanemo, dođemo na novo, nepoznato mjesto i možemo čuti sebe. Tada postavljamo pitanja: što stvarno želim, što je za mene važno? Kroz geštalt psihoterapiju naučila sam kako prepoznati te unutarnje glasove i kako ih iskoristiti za osobni rast.

Život ima svoje cikluse. To vidimo svuda oko nas u prirodi – vrijeme pokreta i rasta, i vrijeme mirovanja. Kao živa bića, nemamo li i mi to isto pravo? Geštalt psihoterapija upravo na tome inzistira: stani, udahni, vidi gdje si sada i daj si pravo biti tu gdje jesi.