Gubitak kao dio života: put prema prihvaćanju kroz geštalt psihoterapiju
Gubitak je univerzalna pojava. Nemoguće je da u životu ne doživimo gubitke koji mogu biti različiti – od smrti bliske osobe do gubitka važnog predmeta ili promjene načina života. Gubitak nosi sa sobom neke neugodne emocije koje često nastojimo izbjegavati. U želji da se uvijek osjećamo dobro, da budemo sretni i zadovoljni, o gubitku zapravo malo znamo – na neki je način i tabu tema.
Često se može čuti, kao utjeha osobi koja je nešto ili nekoga izgubila, rečenice poput: “Ma bit će bolje.” “Vrijeme liječi sve.” “Moglo je biti gore.” “Ima drugih (muškaraca, žena, stvari, kućnih ljubimaca).” “Stisni zube.” “Nemoj misliti o tome, misli o nečemu pozitivnom.” “Radi nešto zabavno da odmakneš misli.” Popis ovakvih “utješnih” rečenica je podugačak, a zajednički nazivnik im je -pobjegni od gubitka, odnosno od osjećaja koji ga prate.
Gubitak je važan dio svakog života: ne možemo ga izbjeći pa ono što nam preostaje jest da ga prihvatimo i naučimo se s njime nositi. Nemogućnost prihvaćanja gubitaka može ozbiljno utjecati na naš život i mentalno zdravlje, što je jedan od čestih razloga zbog kojih ljudi potraže psihoterapiju. Osim što prirodno prolazimo životne faze od djetinjstva do starije dobi, koje također uključuju gubitke, naš život sastoji se i od stalne smjene ulaženja u kontakt – bio to kontakt s čašom vode, bliskim ljudima, obitelji, prijateljima, partnerima, radnim kolegama, kućnim ljubimcima, materijalnim stvarima, prirodom, idejama, planovima, uvjerenjima ili nadama. Svaki taj kontakt ima svoju dinamiku koja završava otpuštanjem, bilo da je kraj trenutan ili konačan.
U geštalt psihoterapiji često koristimo izraz “završeni geštalt” što označava dovršeni proces kontakta: od senzacije, preko akcije i zadovoljenja do završetka i otpuštanja. Nemogućnost otpuštanja ostavlja nas zarobljenima u priči koja je, za naše dobro, trebala završiti. Ako ne možemo pustiti čašu vode, hoćemo li ostatak dana provesti uz slavinu stalno je puneći? Primjer je malo ekstreman, ali u životu se događaju situacije slične tome. Npr. ljudi koji su vezani uz neko mjesto neće otići negdje drugdje, gdje im se pružaju bolje mogućnosti zaposlenja i života, supružnici će ostati u toksičnom braku koji odavno više nije hranjiv, odraslo dijete neće napustiti roditeljski dom i živjeti svoj život zbog pretjerane vezanosti za roditelje i sl.
“Kako bi nešto novo nastalo, ono staro mora umrijeti, a to boli.” Gubitak boli i potrebno je vrijeme da ga odbolujemo, nekad je to duže, nekad kraće i individualno je za svaku osobu. Svaki gubitak donosi u naš život nešto novo, a pitanje je možemo li u tome novome prepoznati što je tu dobro za nas.
Manjak svijesti o gubicima i njihovo odlaganje zbog neželjenih osjećaja i izbjegavanja boli narušavaju nam kvalitetu života i priliku za osobni rast, razvoj i napredak. Ponekad je upravo nježno promišljanje o tome i mala podrška ono što nam može pomoći da sagledamo gubitak iz nove perspektive i postupno otpustimo ono što više ne služi našem životu te tako napravimo mjesto za nešto novo. Ako trebaš podršku u tom procesu, tu sam za tebe.
